you just gotta be a jerk.

Oduvijek sam voljela vjenčanja. Nervoza nekoliko trenutaka prije, duga bijela haljina, ponosan mladoženja. Roditelji sa suzama radosnicama, a u istom trenu u kutu oka skriva se i ona tužna suza... Kakav je osjećaj kad znaš da se za nekoliko trenutaka vežeš za osobu do svojeg posljednjeg trena postojanja? Kad znaš da, gdje god bio, što god radio, ta osoba je uz tebe, daje ti podršku, vjeruje u tebe i najvažnije, voli te do samog kraja? Bar bi tako trebalo biti u teoriji.

Sjedila je par metara od mene dok smo slušali propovijed prije nego su naše bližnje povezali upravo ovako gore navedenim. Gledala sam joj oči. Suzile su.
Pomislih prvo, ma to je od dragosti. A onda sam shvatila... Osvrnula sam se na riječi koje su bile govorene u kratkom govoru prije samog obreda.

Cijeli život tražimo ljude, ili ih bar pokušavamo nehotice pronaći. Tražimo ih, da bismo našli prijatelje. Želimo prijatelje, da nađemo nekog tko će nas voljeti. Jer, kad bi nas netko volio, više nebi bili sami. I kroz život idemo, tražimo... I kad nađemo jednu određenu osobu, uz nju se vežemo. I očekujemo da tako bude cijeli život. No, što kad se stvari preokrenu? Što kad ti osoba u koju si imao/la najviše pouzdanja i u koju si ulagao/la najviše svoje vjere jednostavno okrene leđa? Što onda? Nadati se boljem i završiti u suzama s vremena na vrijeme?
Napisala sam jednom ''Baš da i ima koje slobodno mjesto, ja bih se bojala odustati'' .


Would I?
Taj njen pogled me proganja. Kad bolje razmislim, ne volim vjenčanja.


Bar ne ona koja ne završe sretno.



(Did you love?) Oh to be forgiven
(Did you try?) But it wouldn't be right

Prošli puta sam pokušala slušati. I željela sam osječati male bijele, sjajne sjene kako trepere. Čekala sam da se nešto dogodi, promjeni. What's the point? Čekala sam.
Nisam krenula sama. Bila sam izvan svoje točke i bijela sjena nije se vidjela. Nije svjetlucala.
Pokušala sam slušati nebi li je čula, pronašla i privila se uz nju da budem sigurna. Da budem dio sistema.
Plivajuči u jezerima lica , oluji ljudskih rasa, a trebala sam odgovore. Stajala sam na vrhu planine, udisala prazan zrak, a horizonta nigdje.
Gdje se mjesto sklapalo sa suncem? Gdje je oblak postao para, para kap, a kap voda koja je tekla iz mojih očiju?
To je ono mjesto gdje nema malih bijelih sjena koje svjetlucaju.
Želim li se vratiti tamo?

Posljednja pahulja snjega, posljednji ledeni odgovor vjetra, posljednji tmurni oblak... Sunce je zatreperilo i osjetila sam miris prolječa. Hodam ulicom na putu kući , oko mene zvukovi. No gdje je bijela mala sjena ? Skrila se iza sunca ili u lišću koje ponovo zeleni? Ne gledam na cestu i prene me kočnica automobila. Gledam u staklo. Preplašena, i izgubljena na trenutke. Prekinuo je moj tok misli. Prekinuo je moju potragu za bijelom sijenom. Ili me bijela sjena upravo sama pronašla i prekinula?

Ako ikad osjetiš da nešto nedostaje, stvari koje zapravo nikad u potpunosti nećeš razumjeti, sve što želiš u čvrstom je stanju.

Kad sam te prvi put imala, bila sam hladna. Otapljajući snjegović , rekli su. Ali zapravo nije bilo nikoga tu prije nego što sam se rastopila. Gle, pogledaj se(me) sad. Cijetovi na prozoru, zraka sunca sjaji.
Neki bi mogli reči da sunce slijedi grom - idi to reci čovjeku koji ne zna sjati.
Neki bi ipak mogli reči da čemo nači sunčan dan.

Stajala sam jednom na postaji, slušala kišu i nisam trebala pripremanje za pripremnost još jednom.
Sudoper je pun posuđa, a ja imam posuđe u glavi. Bijela sjena opet treperi. Iza mene je. Prati me.




Čekala sam. Gdje se mjesto sklapalo sa suncem? Želim li se vratiti tamo? Stvari koje zapravo u potpunosti nikad nećeš razumjeti - idi to reci čovjeku koji ne zna sjati. Neki bi ipak mogli reči da čemo nači sunčan dan. Prati me. :)

Ti me ćiniš takvom da se osjećam da će sve biti u redu. Ti si ona osoba koja mi svaki novi dan pretvara u još jedno putovanje... Još jednih 365 dana.
Još 365 osjećaja, događaja, suza, smijeha, razočaranja, veselja, praštanja, uspomena... I to sve, samo radi Tebe. I želim ti da ovu noć provedeš kao nikada do sad. U zagrljaju s prijateljima, obitelji, ljubavi, svim sretnim emocijama... I da se sutradan probudiš sa smješkom. Jer pred tobom je novi dan. Nova godina. Nova pustolovina. Sretno... i volim te :)







P.S. ta osoba ste svi vi :)

Teško je shvatiti zbog čega ostaješ kriv kad bi svatko drugi sa strane uvidio da to nije tvoja krivica.
(...)

Bojati se pitati, a još više bojati se dobiti odgovor.
Vidiš kako u njoj kjuča bijes, kako traži riječi da se opravda i opet sav teret stavlja na mene.
Oči joj se izbulje, podočnjaci joj postanu očitiji, žile joj se napnu na izlizanom vratu. Glas joj postane glasniji, šake se stišću u kamenje, obrve staju u zakrivljene linije da bi joj lice izgledalo okrutnije kako bi se ona osjećala bolje da me može zastrašiti. Bujica riječi koja izlazi. Točno razabireš kako svaku riječ izokreće naopako...Bujica riječi.
Gleda me tim svojim izbuljenim očima kao da želi da me nema. Gledam joj u to izlizano lice suznim očima i grizem donju usnu
da mi suze ne probiju ponos. Stavljam ruke na uši. Postala si čudovište. Zar i ti?!
Nedostaješ mi...Mada te mrzim, voljet htjela bi. I prvi put kao da zaista znam, da ne postoji sutra.

Možeš li osušiti ove suze, stvari koje plove? Pretvoriti ih u dio vjetra i uklesati ih u obraze? Ako su u Božjim očima još uvijek muž i žena - zacijelo je slijep.
Dok svi traže spasenje svijeta - života, neki smisao u samoći svemira, ja razbijam glavu i škiljim. Ispod dobrog sloja odječe tražim izlaz. No svi izlazi već su popunjeni ljudima koji se SNALAZE. Moraju to naučiti jer konstantno odustaju. Baš da i ima koje slobodno mjesto, ja bih se bojala odustati.

Tražim promjenu, bila bih ona što drži nož pod grlom starog režima, a pobjegla na prvi pucanj novine. Veličala sam izoliranost. I svaki put kad bi me prožela, mater sam vidjela kao jednodimenzionalnu seljanku, a starinu kao prevrtljivca koji nadoknađuje bludnost zapostavljenu zbog obitelji... I to ne prolazi.

Jesam li nakon toga postala čovjek? Stvaram umjetne atmosfere da bih se osjećala zvijezdom pozornice, '' life sucks'' kao poštapalicu, pišem pjesme u obliku nesuvislih rečenica, glumim da podnosim piće, biram prijatelje koji su slijepi na moje mane i gledam se kako bježim od svega toga. Moja najdraža zabluda je da nisam leptir, već leptirica. Izvijam vrat u ritmu života da bih izgledala više od tebe i sebe. I što god da pišem tiće se tebe, a nisam zadovoljna jer si mnogo bolji.

Priznat ću da me ni snaga ne cijeni, jer riječi poput ''volim te'' ili ''uzmi me'', u njima postoje samo obskurno pa ih kukavički ostavljam za tebe i kao miš iz rupe istrčim kad je sigurno, to sve što zajedno nadoknađujemo smiješkom.

I teško mi je gledati Te,
dok padaš i dižeš se,
jer svaki pad znači bolove
životinjska carstva i migrene.

I naočale tvoje, sad stoje na nosu
dok razmišljaš bi li učio ili oprao kosu?
I tražiš izlaz, a dekanski te pita
''kaj je gospon _ _ _ _ , kaj malo je premala kita?''

Al tebe ne dira. Ti se samo nasmiješ ,
veliš , ''kak očeš'' jer u subotu znaš da piješ
i znaš da ti pomogle,
budu tuna i stih
i znaš da ja mislim da si za mene above svih njih .

:)

Baš čitam vijesti ovih dana i naiđem na BREAKING NEWS ono. Naslov : ''Smak svijeta 10.09.2008?!''. Reko, koja glupost jel to dolazi periodićki svake 4 godine ili? My 2nd thought was, prije nego sam stisnula na taj link , a kaj taj dan izlazi novi album Britney Spears ili Amy Winehouse bude pojela nekaj pa se misli da bu izgubila (loš) glas?
I tak ja stisnem kad ono nekaj fakat ozbiljno. Od tog universitija, do toga kaj napravili budu. A to kaj budu bude uzrokovalo crnu rupu koja bi nas mogla progutati sve. I baš si mislim kak bu sad na partyu dobar ulet bil dečkima ''ej, curo , sutra je smak svijeta idemo se zadovoljit ono...'' :D
Zato, ako se ne vidimo poslije srijede - it was nice knowing you all. Ali ako se vidimo, a smak svijeta premjeste za dve i dvanaestu onda idemo na pijacu i gledat neke druge rupe. Grabe, no. Pa nek si onda taj smak svijeta misli oće li doć putem Isusa (makar ni on lud nije da dolazi vamo) ili preko puta crne rupe. Ako se mene pita, svejedno je; Ionako smo jednoga dana svi dead meat.

I evo otvorit ću novi biznis sa štandom limunade i kolačima, al' budući da se ljudi neće stići najest u toj crnoj rupi, onda možda bolje da nam tom štandu prodajem žarulje?

Picking up things we shouldn't read
It looks like the end of history as we know
It's just the end of the world.

Walking across the street, dusty and gray
thinking of a fact that all that's left of my mind is getting away.

Black cat is passing and I spit 3 times
even though superstition is just a state of fear, stupid such as a persuasion that wund on a heart passes by.

Voda se penje kroz prozor, kroz stube, misli lete kao ocean. Razlivena tinta. Ne želiš me uhvatiti, ne značim ti ništa? Male te stvari odaju. I više nema pogrešaka jer se laži probijaju kroz površinu. Vrijeme je da popuniš prazninu, a ne da se držiš za heroja za kojeg misliš da će te uvijek spasiti. Njegov plašt nije ništa naprama tvojeg uma.
Teško je odjahati u zalazak sunca, ako ne znaš gdje su ti neprijatelji. Možda upravo jašu ispred tebe ostavljajući ti trag prašine koju ne želiš gutati. Progutaj moj srebrni metak i slijedit' ću te bilogdje.

S Tobom se lako
putuje svemirom,
u zaštičenoj kapsuli.

Tvoja se pjesma čuje
dok predvečer zamire mukom.

Iz onog djela Tebe
vrišti moja vječna vatra,
emanira pjesme kroz
koje se smijem cjelom svemiru.

Tad sam ponovo dijete
i ponovo činim prve korake.

A opet, Ti kao da si divlji zec u trku
pa se možeš odjednom ukazati i opet
nestati bez traga.

Suze imaju okus blata i plamena sviječe.

Sat prije ponoći, Radojka tipka po laptopu kao da je proganja čopor mutiranih Cila. Minka poseže za čašom Cedevite i pronalazi u njoj Cilu koja nije mutirala, pa je jadna, uplivala u svoju posljednju luku sa 7 vitamina.

Nakon što je Radojka shvatila da se nalazi na madracu, a ne u džungli u kojoj je hvataju mutirane Cile, počela je tragati za Hrvatskim idolom na jubito. Minka joj se pridružila u demonstriranju tikova koje su primjetile na ljudima u momentu kad ih talent ulovi. Kako Radojka ima poseban talenat za to , Minka se od smijeha skoro izvaljala u rupu na tom velikom madracu na kojem su obje sjedile. Ali, budimo realni, njena stražnjica je prevelika za tako malu rupu. Radojka se još uvijek smije.

Dok navedena još uvijek tipka s Zojom (novi glumac/glumica?) , Minka promatra buhu koja skače s plahte na Radojkinu nogu i odlazi joj u čarapu. Radojka istog momenta diže ruku i ubija buhu jer joj je takav instinkt donjela spoznaja da ona ipak nije hrabri ratnik, Isus, koji će spasiti svijet od mutiranih Cila.

U njihovim utrobama javlja se glas koji želi pojesti nešto. Bilo što. Makar to bilo iz vrečice. Minka, poznata kuharica koja mašta o tome da na večeri za pet zakuha Tallianetu, poseže za loncem i uspijeva se opeći vodom dok Radojka koristi vrpce frtuna da bi zabavila vreću buha iliti Preleta (živina). Nakon uspješnog zalogaja, Radojka kreče u mrkli mrak u potragu za đukelom na prstima dok se iznad nje ovija kolut dima. Minka sjedi na podu i meditira uz mjesec koji joj osvjetluje dašak Ronnya. Radojci se zavrtješe i one se vrate na onaj madrac. Polaže svoju glavu na jastuk i odmara svoje lampe u glavi. Iako Minka zna da joj je to samo izgovor da opet nastavi zamišljati svoje đungle i Cile. Minka nema što drugo raditi pa sluša kako u 4 minute spasiti svijet. Zato jer to pjeva Maddona. A Maddona je ono. Isus. Al' opet ne toliki Isus da bi mogla ubiti mutirane Cile ko' što to radi Radojka.

(...)

Deset minuta je do šest. Ujutro. Minka promatra Radojkin korigirani nos, a ova joj pokušava izbiti sve zube. Tako i nastane tuča. Šora. CHICK FIGHT.
I sve to popračeno boli u trbuhu. Smijeh naravno. I kad se konačno smiriše, shvate kolika im je zapravo potreba za toaletom. Ispišale su cijeli Eufrat i Tigris i sad mogu nastaviti s rebetanjem jer je chick fight za njih bio kao Lenor - dašak ljubavi.


Sedam sati je, ujutro. Kroz prozor se već dobrih sat vremena nazire danje svijetlo. Minka i Radojka, u krevetu prekrivenim Preletovim buhama, bore se za poplun i obaraju rekord u olimpijskoj disciplini 'zruši luster ako moreš'. Jesu li i tebi noge dugačke da dođeš do njega? Radojka prva uspijeva zadrmati letvicu ilitiga luster, ali luster se ne da. Minka svojom 'sveČa' metodom uspijeva još jače zadrmati, ali ne toliko da padne na njih i uništi im onih malo moždanih stanica koje imaju. Zojo, posudi nam malo kad znamo da ih imaš.

S prvim zrakama sunčevih svijetlosti njih dvije dobiju žarku želju za spuštanjem roleta, pravednim dijeljenjem onog popluna i odlaskom u Džungle s mutiranim Cilama , jer ćemu onda SLEEP u SLEEPOVER kad ga nismo ni odspavale kako treba, a niti završile(OVER; za vas poput Zoje i Vedrana).


WARNING: Svaka sličnost sa stvarnim osobama ili događajima je sasvim slučajna.

post by:
Minka i Radojka.

Tako ja sjedim za laptopom u krevetu, tri sata je u noći, i opet nema sna. Razmišljam o ljudima... Dok duše spavaju i sanjaju nad svojim (bez)ciljnim budnim putevima, ja gledam u ekran prateći putanje mušice. Tako mala , a opet ima svoj veliki ponos. Onaj koji joj ne dopušta da se makne od svijetla,privlaći je i neda joj. Snovi su zapravo ono što nas ćine budnim. Jer kad sanjaš , stvaraš metafore svijetova koje bi želio živjeti. I vjerojatno mi se um pomutio što razmišljam o snu , a ne spavam i istodobno pratim mušicu kako putuje po svijetlećem ekranu. Gladna sam.

Kako si dopustiti da ti bude stalo do nekoga, a svom silinom želiš si to ne dopustiti? Gledaš osobu u oći i znaš da će te kad tad povrijediti... Iako postoje priće koje nas drže da je taj netko uvijek tu. Uz nas? I opet se vraćam na mušicu...Kao što nju privlaći svijetlo ekrana od kojeg se ona želi, ali ne želi maknuti tako i mi..ljudi...Privlaći nas osoba u kojoj vidimo svijetlo, a opet znamo da tako lako kao što je donjela svijetlo može donjeti i mrak. Ne da mi se do frižidera.

I pitam se, why bother samog sebe? Čemu uopće trud oko nekog. Zato kaj ti je stalo, zato jer ti se sviđa, zato jer noćima razmišljaš o toj/m i to te dovodi do noći bez sna? I da, ti si u zemlji ćudesa kad druga strana isto osjeća. Ali gdje si kad druga strana stavlja zid između? Gdje si kad te ta osoba prodre pogledom koji govori da ćeš još pamtiti noći bez sna, dok ona bude spavala snom pravednika? Ćemu trud?

Vjerojatno zato smo toliko ranjivi, i vjerojatno zato isto tako lako ranimo jedni druge. I ne želim biti kriva svaki put , jer je nekad i na tebi red. Ako već želimo igrati takve igre, onda postoje pitanje i gumb. Are you shore you wanna quit? I želiš li stisnuti exit button. Ona ista mušica odletjela je dolje na banane. Krulii.

Why bother? Zato jer želiš imati svoju mušicu, koju ćeš privlaćiti. Koja će željeti ići prema tebi kao prema svijetlu. Želiš imati nekog uz kojeg ćeš sanjati o svojim putevima s ciljom da stigneš u svijet kojeg si stvarao metaforama snova. I ne ostaviti svijetlo koje te privlaćilo, radi banane.